I duhovniki i tvoj farnik zna se plakati.

Iako su ljudi vjere, Božji ljudi, svećenik je i človik,

ljudsko biće, ki ima ćuti i nije od kamena.
 

A plače se iz različnih uzrokov: Jedan od razlogov je ta, da su čuda puti sami. Okruženi su ljudi, ali su opet sami.
Jedni se plaču od nostalgije za svojimi obitelji,
ar su daleko od rodbine i prijateljev, od ljudi s kimi su odrasli.

Plaču se i zbog nesporazuma i nerazumivanja.
Ljudi mislu, kako svećenik ne more biti bolestan, ne more biti trudan,

da svenek mora imati časa za ljude.

Svećenik ne bi smio biti tužan, nego svenek pozitivan i radostan.

Plaču se od razočaranja, da ponekad, još i ako daju sve od sebe,

ljudem to ne odgovara. Kot da se boru sami.
Svećeniki kriču od bespomoćnosti, kada su svidoki boli, problemov, bolesti, siromaštva i muke svojih ovac i ne moru ništ drugo nego moliti, pratiti, razumiti i suosjećati, sućutiti.

Plaču se od radosti i kada živu svoj poziv, kada služu drugim,

kada vidu uspjeh svojega nazvišćavanja Evandjelja.

Plaču se od ljubavi, kada primaju istinsku i zainteresiranu naklonost nekih dobrih ljudi, kada oćutu ljubav prema Bogu u njihovom životu.

Da, svećeniki se plaču, sami i u tišini.

Najdu utočišće u Božjem srcu.
Još i svećeniki se plaču od boli zbog svojih grihov i slabosti,

ar su prem svega i oni grišniki.

Zato, pomolimo se za svećenike!
Pokleknimo se i pomolimo se za svećenike u svojoj fari,

ar su oni ipak i blagoslov i simbol Božje prisutnosti.

Slika: Pixabay