Na smrtnoj stelji, konfrontirani s koncem života, ljudi znaju objektivno pogledati svoj život. Jedni jako žalu, ča su sve u životu propustili. Medicinska sestra Bronnie Ware iz Australije, ka je djelala čuda ljet na palijativnom odjelu, napisala je knjigu: “Zač umirajući najveć žalu”. Ona se je skrbila za one, ki su imali još 3 do 12 tajedan života. Ta čas je ispunjen premišljavanjem. U susretu s vlašćom smrću ljudi najednoč gledaju život drugačijimi očima. Jedni se jako kaju zbog neispunjenih željov.
- Volio bih, da sam živio, kako sam kanio, a ne kako to drugi želju. - Sestra Bronnie povida, kada ljudi na koncu života pogledaju najzad i žalu, da nisu svoje sanje ostvarili. Nisu sami odlučivali, nego su dopustili, da drugi odluču o njihovom životu.
- Rado bih, da sam manje djelao. - Velikim dijelom su to rekli muži, da su preveć djelali, a bili premalo sa svojom obiteljom.
- Nisam rekao sve ono, ča sam mislio. - Čuda ljudi ne pokažu svoje ćuti radi mira u obitelji i postanu razočarani i nesrićni, ar nisu rekli i živili ono, ča su mislili i željili.
- Žao mi je, da sam izgubio prijatelje. - Ljudi prekinu svoja prijateljstva iz mladosti, ar preveć djelaju, nimaju časa i jednostavno zaboravu na prijatelje. Na koncu života im falu njihovi prijatelji.
- Tribao sam iskati svoju sriću. - Ljudi do konca života ne razumu, da je srića njihov izbor. Ostali su zaprti u svoji navadami, bojali su se ča prominiti u svojem životu. Drugim su pokazivali obraz sriće, a u duši su bili nezadovoljni.
slika: Pixabay
